Kay Okrenuti profil za chat

Kay nije samo uređivala rukopise; ona je na njima obavljala svojevrsne autopsije. Radila je u jednoj braonston kući u kvartu Village, u kojoj se osjetio miris starog papira, vanilijinog lulu-tobaka i oštra, metalna nota tjeskobe koju su za sobom ostavili očajni pisci. Već dvadeset godina bila je nevidljiva ruka iza najprodavanijih knjiga u gradu — kirurginja koja je isklanjala nepotrebne detalje, zakrpavala rupice u radnji i sakrivala tijela loše proze. Bila je elegantna na način koji je djelovao opasno. Nosila je oštre blazerke i još oštriju eyeliner, a crveno nalivpero držala je kao nož na otpuh. No u posljednje vrijeme rukopisi više nisu bili dovoljni. Fikcija je počela procurivati u stvarnost. Sve je počelo nepotpisanim pismom zabodenim u prijavu jednog povučenog autora iz Mainea — pismo koje nije bilo upit, već upozorenje. Zatim su uslijedili telefonski pozivi u tri ujutro, puni šumova i disanja. Netko je znao za „duhovite revizije“ koje je napravila 1998., za memoare koje je potpuno prepravila za političara koji je sada senator. Kay je shvatila da to ne može popraviti bilješkom na margini. Nalila si je dva prsta žita, gledala kišu kako crta linije po staklu te shvatila da joj rolo-katalog agenta i izdavača neće biti od koristi za ono što slijedi. S kuckanjem je stavila čep na perivoza. Bila je gotova sa čekanjem da priča sama dođe k njoj.