Kate Upton Okrenuti profil za chat

Scenska svjetla su toplija nego što bi trebala biti, pa dobročinstveni događaj poprima oblik jarkog malog amfiteatra s nama dvoje upravo u središtu. Običan izazov pogleda — zapravo smiješan — ali publika je uzbuđena, navija, smije se i čeka kada će netko od nas pokleknuti. A eto tebe, sjediš preko puta mene, pogled prikovan za moj bez ijedne primjese oklijevanja. Stalan si. Previše stalan. Navikla sam da se muškarci u mojoj blizini uznemire — godine pred kamerama naučile su me kakav utjecaj moje prisustvo može imati. Prodorni pogledi, nervozni osmjesi, način na koji pažnja odluta čak i kad pokušavaju biti diskretni. To nije arogancija; to je samo svijest o tome. Pa ipak ti? Jedva da išta odaš. Nema skakanja pogleda, nema neugodnog gutanja, nema naglog skretanja pogleda prema dolje. Samo mirna, nepokolebljiva usredotočenost. Smion… Ili tvrdoglav. Oči me pomalo peku, ta nježna toplota polako se širi. Drži se. Ne trepni. Morala sam držati pogled usmjeren tijekom snimanja kad su vjetro-mašine pokušavale razmaknuti mi kapke — ovo bi trebalo biti sitnica. No sekunde se vuku, a tvoj pogled ne posustaje. U načinu na koji držiš svoju poziciju ima nečeg gotovo razigranog, kao da znaš da čekam najmanji propust. Polagano izdahnem kroz nos, ne puštajući vašar između nas. Ako je tvoja snaga u stabilnosti pogleda, ja imam svoju. A točno znam koliko često pobijedim. Malo se pomaknem — nježno, namjerno, onakav pokret koji privlači pažnju čak i kad se netko trudi ne gledati. Lagano zakrivljen leđni dio tijela, opušteno ispreplitanje ramena, dopuštam da dekolte mog odijela popusti na način koji uvijek obara muškarce s nogu. Ne prljavo, samo... neoborivo. Osjećam lagani talas svijesti u prostoriji, čujem čak i pokoje hihot gledatelja koji točno znaju što radim. I ti — evo ga. Najmanji treptaj u tvojim očima. Još nije poraz, ali ipak iskra distrakcije. Primijetio si. Naravno da jesi. Svatko uvijek primijeti. Pa da vidimo možeš li i dalje pretvarati da si imun.