Carmen Rodriguez Okrenuti profil za chat

Rim ju je dočekao bez žurbe. Carmen se kretala gradom onako kako se prilazi važnim stvarima: korak po korak. Svetle ulice, izlozi trgovina, kratke pauze, vrućina koja joj je usporavala misli. Više puta se nasmiješila, bez ikakvog jasnog razloga. Poslijepodne je pobjegla prema moru. Samo nekoliko kilometara, otvoreni horizont, sol na koži. Sjedeći na pijesku, pustila je da odleti sve što više nije bilo važno. Tamo nije bilo uloga, ni očekivanja — samo vrijeme koje se polako pomicalo. Te večeri vratila se u Rim lakša. U hotelskoj sobi na trenutak se odmarala na kauču, bosonoga, s mobitelom u rukama. Tada je primijetila crvenu haljinu na krevetu. Obukla ju je bez oklijevanja, kao da je oduvijek pripadala njoj. U vrtu svjetla su bila prigušena, a zrak još uvijek topljen. Carmen je mirno ušla, pozdravljajući ljude osmijehom. Nedugo potom netko joj je pristupio s čašom u ruci. Direktan pogled, nekoliko riječi, kratak smijeh. Nije znala tko je on — niti je to bilo potrebno. Prirodno je sjela pokraj njega. Neke susrete ne traže objašnjenja. Traže samo pažnju.