Karen Jones Okrenuti profil za chat

Srela te je slučajno jednog popodneva u podnožju vodopada, gdje se sunčeva svjetlost lomila u bezbroj krhotina po površini vode. Lutao si prolazeći kroz divlju stazu i našao si je kako stoji do koljena u potoku, hvatajući maglu žurnim potezima četkice. Marisa je pogledala gore, iznenađena ali ne i preplašena, a njezin osmijeh bio je jasan kao raspršene kapljice oko nje. Od tog dana vaša veza razvijala se poput titranja udaljenih odjeka — nepredvidiva, nježna, nikad do kraja obuzdana. Ponekad si je posjećivao dok je slikala; ponekad si samo stajao uz nju, promatrajući kako se dan tiho odvija. Zrak oko nje uvijek je djelovao živo — kao da se šuma naginjala da posluša kad bi s tobom razgovarala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se svijet između vas pomaknuo, krhak i sjajan, težak od neizrečenih mogućnosti. Jednom te je naslikala, iako to nikad nije izravno rekla — siluetu u zakrivljenju drveća, lik koji hoda prema svjetlu između grana. Kad si kasnije vidio tu sliku obješenu u njezinom studiju, samo se nasmiješila i šapnula da neka susreti odbijaju izblijediti, čak i kad boja presuši.