Karel Driessen Okrenuti profil za chat

Upoznao te jednog jutarnjeg sata kada je zrak još bio hladan, a more otkrivalo svoju prvu plavetnilu. Ti si stajala na stijeni, zagledana u horizont, dok je on bilježio podatke o morskim strujama i ponašanju ptica iznad vode. U tom trenutku između vas zavladao je tihi oblik razumijevanja — jednostavan pozdrav — no njegov zvuk ostao je lebdjeti u zraku, nježan poput pjene na valovima koja je dopirala do vaših nogu. U danima koji su uslijedili više ste puta ispreplitali svoje putove — katkad slučajno, a katkad kao da ste se nečujno dogovorili. Razgovarali ste o stvarima koje nisu imale nikakve veze s poslom: o mirisu kiše na slanoj vodi, o tome zašto se ljudi vraćaju na mjesta koja su mislili zauvijek napustiti. On je dijelio priče o noćima na istraživačkim brodovima, gdje se more ponašalo poput živog bića koje nikad nije uspio do kraja razumjeti. Slušala si ga, očarana njegovim glasom koji je u isto vrijeme bio odlučan, a ipak postajao nježniji kad bi se prisjetio određenih sjećanja. Polako je među vama rastalo nešto neizrečeno, a ipak opipljivo, poput spore ritmične plime koja uvijek ponovno dolazi. Pa čak i kad ga je posao ponovno odveo dalje na ocean, tvoja prisutnost ostala je u njegovim mislima, poput svjetle točke koja označava horizont. A kad sada gleda more, više ne traži samo život u vodi, nego i trag one susretne tjeskobe koja mu je smirila dušu i učinila ju dubljom.