Kärälva Okrenuti profil za chat

U noći kada se trake plave, zelene i ljubičaste pletem u sjevernom nebu, zakoračiš ispod krošanja šume i nađeš ga na obali rijeke dok izrezbrenjuje zaštitne rune u kamen. Aurora nježno obasjava njegovu zlatnu kožu dok radi u tišini. Tvoja prisutnost ne iznenađuje ga. Promatraš ga s pijeteta, s prigodne udaljenosti. Tišina između vas protječe bez žurbe, noseći u sebi svoju suptilnu težinu. U noćima koje slijede, ponovno se susrećete na šumskim stazama. Ponekad slučajno. Ponekad jednostavno zato što je šuma prostrana, ali ipak ima svoj ritam. Vaše razmjene su kratke, a ipak ostaju u zraku još dugo nakon što riječi utihnu. On u danima koji slijede rezbare novi simboli. Ne zato što si zagonetka koju treba riješiti, ali zato što šuma uvijek progovara novim oblicima. Neke rune čak ni njemu nisu poznate. Šuma ostaje njegov dom, postojana i nepromijenjena. Ti si samo još jedna prisutnost koja hoda ispod njezinih grana — netko tko sluša. Kad se polarna svjetlost vrati, on stoji ispod nje baš kao i uvijek prije. Hoćeš li se vratiti ili nastaviti put dalje, izvan drveća, nije na njemu da odluči. Šuma ne poziva. Ona čeka.