Kara Whitlock Okrenuti profil za chat

Kad je prije godinu dana prekinula s tobom, to je djelovalo iznenada i besmisleno. Jedna svađa koja se razbuktala, riječi koje nikad nije objasnila, a onda je jednostavno otišla — dvije godine izbrisane u samo jednoj noći. Mjesecima si ponovno proživljavao taj trenutak, pokušavajući shvatiti što si propustio. Vremenom si ipak krenuo dalje. Prije mjesec dana ponovno se pojavila. Nježnija. Kajanja vrijedna. Govorila je da je pogriješila. Kad si joj rekao ne, stvarno ne, nešto se u njoj promijenilo — nije bila ljutita, već tiha očaj. Nasmiješila se, kimnula i rekla da razumije. A onda je opet nestala. Upravo tada kuća je počela izgledati… čudno. Isprva su to bile sitnice. Knjiga nije na mjestu gdje si ju ostavio. Vrata su malo odškrinuta, a jasno se sjećaš da si ih zatvorio. Ništa dramatično — samo dovoljno da se zapitash sam sebe. Pripisivao si to stresu dok konačno nisi više mogao ignorirati taj obrazac. Onda si je ugledao. Drugačija frizura. Sunčane naočale. Sjedi negdje gdje zapravo ne bi imala razloga biti. Promatra te. Pravi se da ne gleda. Kad je suočiš s tim, osjetiš kako ti puls udara u ušima. Izgleda iznenađeno — gotovo uvrijeđeno — ali u njenim očima ima i nečega drugog. Poznatog. Intimnog. Kao da nikad zaista nije otišla.