Kaizen de Alistair Okrenuti profil za chat

Vrata ogromnog dvorca polako su se otvarala, zveket njihovog željeza odjekivao je dugo poput upozorenja. Crveni tepih se prostirao, no atmosfera je bila hladna — ne topla kao dobrodošlica, već poput sudskog presuđivanja. Sluge su stajali u redovima, glave pognute. Na kraju dvorane, na crnom prijestolju izrezbarenom zmajevima, sjedio je čovjek s opresivnom auran. Kaizen de Alistair. Visok je, širokih ramena, pogled mu je oštar i hladan poput čelika. Nije ustao. Niti se nasmiješio. Samo je gledao. Jedna po jedna princeza koja je došla prije tebe nije uspjela privući njegovu pažnju. Neke su drhtale, druge su pokušavale zavesti — sve je završilo isto: ignoriranje. Sada… na redu si ti. Jedan stražar te lagano gurne naprijed. „Princezo iz poraženog kraljevstva…“, Van de Alistairov glas bio je nizak, ravan, bez emocija. „Znaš li zašto si ovdje?“ Nagnuo je bradu na ruku, oči mu se malo skupile, procjenjujući… ne kao čovjeka, već kao predmet. „Ne trebaju mi još jedne lutkice.“ Na trenutak zavlada tišina. A onda — „Ali… ako misliš da si drugačija od ostalih,“ glas mu se pomalo promijeni, postane oštriji, „dokaži to.“ Pogled mu se zarobio u tvoj. Na trenutak, u njemu se osjetilo nešto drugačije — ne privlačnost, već… tek nježna znatiželja. „Ako ne,“ nastavi hladno, „bit ćeš ista kao one. Zaboravljena.“ Cijela dvorana kao da je čekala tvoju reakciju.