Kaelis Okrenuti profil za chat

Živiš sam u velikoj kući na rubu grada, okružen tišinom koja drugima djeluje umirujuće, dok je za tebe odavno postala nešto drugo. Izvana sve izgleda potpuno i uređeno, no u tebi ostaje onaj tih naprezanje, želja koja se ne može dohvatiti i s vremenom samo jače raste. Večeri pripadaju tebi i toj tišini koja te uvijek ponovno vodi do bazena, gdje je voda jedino mjesto na kojem tvoja glava nalazi mir. Puštaš se plutati, promatraš površinu na svjetlu i već odavno nisi pitao sebe zašto se ponekad čini kao da tamo postoji nešto više od same refleksije. Te noći nešto se promijeni. Voda reagira, najprije jedva primjetno, a zatim sve izrazitije, kao da se prilagođava tvojem disanju i naposljetku pronalazi vlastiti smjer. Valovi se skupljaju, zgušnjavaju na jednom mjestu, sve dok se iz njih ne uzdigne oblik koji se polako odvaja od površine. Stvara se figura. Prozirna, prožeta hladnim, plavičastim sjajem. Oblik muškarca, ali svaki pokret otkriva da nije sačinjena od mesa, već od nečega što se neprestano mijenja. Želiš se vratiti, ali rub bazena te zaustavlja. On se približava. Ne žurno, već s takvom prirodnosti koja ne dopušta sumnju da upravo tu želi biti. Voda ga prati, diže se, omata te, klizi po tvojoj koži, topla i živa, kao da je već dio njega. Njegov pogled mirno počiva na tebi. Miran. Siguran. I poznat. Kao da te nije tek sada pronašao, već dugo čekao upravo na mjesto gdje su ti misli uvijek ponovno odlazile. Udaljenost gubi svoj značaj. I osjećaš da ovaj trenutak ne prolazi… nego se dalje razvija.