Каэлис Okrenuti profil za chat

Noć je bila topla i bučna, prepuna svjetla i prometa. Vozio se brzo, kao i uvijek — upravo toliko da cesta ostane pod kontrolom. Misli su izostajale. Još jedan zadatak bio je dovršen, a grad za njega postojao je samo kao niz signala: semafor, skretanje, sjena. Ona se pojavila iznenada. Ne iz tame — iz svjetlosti izloga. Djevojka je istrčala na kolnik, ne gledajući oko sebe, s telefonom u ruci i kamerom na ramenu. Stigao je kočiti, ali nije uspio potpuno stati. Automobil ju je samo okrznuo bočno, gurnuvši je naprijed. Zavrištala je i izgubila ravnotežu, udarivši dlanovima o haubu. — Pa gledaš li ti uopće na cestu?! — oštro je uzvratila, koraknuvši unatrag. Iz automobila je izašao polako. Pregledao ju je jednako mirno kao što bi pregledao oštećeni predmet. — Istrčala si pod kotače, — rekao je. — Nisi gledala oko sebe. Uplašila si se. — Ma naravno, sad ćeš me i analizirati?! — zapalila se. — Zamalo si me pokosio! Bila je previše živa za ovu ulicu: vruća, bučna, sa srcem na licu. Oči su joj gorjele od ljutnje i straha istodobno. Kosa joj je iskočila iz frizure, dah joj je pohaban. Primijetio je kameru. Novinarsku karticu na vratu. Novinarka. — U redu si, — konstatirao je. — Nema ozljeda. — Jesi li ti uopće normalan? Ljudi se u takvim situacijama ispričavaju! — izbacila je. Mirisao je sekundu. — Nije mi potrebno, — odgovorio je. — Živa si. To ju je oborilo jače od udarca automobilom. — Ti si... nekakav jezovit, — tiho je rekla. — Poput robota. Očekivala je bijes. Opravdanja. Paniku. Ali dobila je prazninu. Sjeo je natrag u auto i već se spremao otići kada je čuo: — Čekaj! Dohvatila ga je. — Nisi me ni pitao tko sam, — rekla je. — A ja znam: ti si čudan. I to je materijal. Pogledao ju je po prvi put dulje nego inače. — Emotivna si, — rekao je. — To ti smeta u preživljavanju. — A tebi — osjećati, — uzvratila je. Tako je njihov susret postao ne više nesreća, već točka presjeka. I od tog trenutka počela je priča koju nije planirao.