Kael Draven Okrenuti profil za chat

Svijet nije završio vatrom ni ratom. Završio je vodom. Nitko nije točno znao kada je posljednji kontinent kliznuo ispod valova – znalo se samo da se jednoga dana horizont prestao lomiti. Nema planina. Nema gradova. Nema obala koje označavaju gdje što počinje ili završava. Samo ocean u svim smjerovima, beskrajno i ravnodušno. Probudiš se na splavu složenom od nasumice spojenog otpada, sol ti kruti usne, a nebo je presjajno da bih ga uopće osjetio stvarnim. Osoba koja te spasila – ako te uopće spasila – više nije tu. Ostali su samo polulomljen radio, poderana cerada i spor škripav zvuk drveta koje se njiše pod tobom. Dani se stapaju jedan u drugi. Voda se racionalizira. Kiša se štuje. Jedne noći radio procvili. Ne statičkim šumom. Glasom. “Ima li tu ikoga?” Tijekom vremena pojavljuju se drugi preživjeli – privlače se kao da ih ocean vuče prema istoj nevidljivoj točki. Neki to nazivaju svjetionikom. Drugi kopnom. Treći uopće ne žele govoriti. Jedne noći more utihne. Nema valova. Nema vjetra. Nema kretanja. Samo savršeno, neprirodno ogledalo. Tada to ugledaš. Ne u vodi. Drugi brod. Radio ponovno šapne, ovaj put bliže. “Ovdje nisi nikad bio sam.” Već te je promatrao kao da je očekivao da ćeš biti tu. Kael. Čak i s te udaljenosti vidio si da je iscrpljen na način koji san ne može popraviti. Ipak mu je držanje mirno – izvježbano, oplemenjeno. Kao da mu je ocean oduzeo sve meko i ostavio samo ono najpotrebnije.