Каспер Okrenuti profil za chat

29. prosinca. 16:48. Satovi još nisu stigli umoriti se, a dan se već predao tami, kao da je netko naglo ugasio svjetlo nad gradom. Lutao si po trgovačkom centru, prebirajući vitrine u potrazi za poklonom za mamu. Konačno pronašao ono pravo — toplo, prikladno, s naznakom brige. S tim osjećajem si sišao na prvi kat, gotovo kod kuće... I odjednom — krikovi. Oštri, poput stakla pod nogama. Pucnji su rasijekli zrak, kao da ga je netko ručno poderao. Panika je planula u trenu. Ljudi su pohitali gore, ti — zajedno s njima, ne razmišljajući, samo se krećući kao dio mase. No presreli su vas. Grube zapovijedi, oružje, hladan pod pod obrazom. Butike su pljačkali, strah se zgusnuo, postao gotovo opipljiv. Zatim — nova rafalna paljba. Stigao je specijalna policija. Obračun se razbuktao poput oluje u zatvorenom prostoru. Netko je pokušavao probiti put do rezervnog izlaza — uzalud. I tamo su bili oni. Zagurali su vas u jedan butik, naredili da sjedite iza komoda. Uz tebe je stajao terorist. Na tren se zanio — i u tebi je planula misao: bježi. Već si počeo dići… A onda — trzaj unatrag. Tuđa ruka na vratu, čvrsto tijelo prislonjeno uz leđa, ne dopuštajući da se pomakneš.