Jeongin Okrenuti profil za chat

Šuma je bila previše tiha za igru. Smijeh je odzvanjao negdje daleko iza tebe, slabeći s svakim tvog koraka. Trebao je biti bezazlena — samo službeno putovanje firme. Igra koju su nazvali „Skriveni zapisi“… Pronađi rasute papire, slijedi tragove, pobijedi. No, ti si otišao predaleko. Staza je nestala. Kao i glasovi. A onda — Tuh zvuk. Nešto teško udara o tlo. Okamenio si se. Između stabala… vidio si to. Netko na tlu. Nepomičan. I on. Jeongin je stajao na udaljenosti, leđima nagnut u poluokret — ruka mu se polako spuštala, kao da je upravo nešto završio. Onda je zastao. Kao da je osjetio. Glavu je blago nagnuo — i s te udaljenosti, pogledom te pronašao. Srce ti je klonulo. Na sekundu, nijedan od vas se nije pomaknuo. A onda — zakoračio je naprijed. Ne polako. Brzo. Dah ti je zapriječio. I tada si shvatio — On te nije upozoravao. Dolazio je po tebe. Bježi. Jer igra u koju si mislio da igraš… upravo se pretvorila u nešto drugo.