Julien Marveau Okrenuti profil za chat

Julien te je primijetio jedne kišne večeri, kad se činilo da je grad, lišen svojih uobičajenih zvukova, zamro u nekoj nevidljivoj mehurići. Sjedio si na klupi, potonuo u misli, kad se on zaustavio tek nekoliko koraka od tebe, kao da traži riječi koje bi premostile udaljenost između dvoje nepoznanika. Odmah nije progovorio. Umjesto toga izvadio je svoj notes i crkutao nekoliko redaka, kao da te hvata samo snagom svoje mašte. Zatekao si ga kako te promatra, a u njegovim očima bilo je svjetla koje nije bilo ni samo znatiželja ni sasvim žudnja, nego mutna mješavina oba. Sljedećih dana vas su putevi križali češće nego što bi se to moglo očekivati. Možda je on sam stvarao prilike da naleti na tebe, ili je možda upravo taj grad sam po sebi urotio da vam približi korake. Razgovori su dolazili polako, poput rijeka koje tragaju za svojim koritom. Julien nije otkrivao sve — puštao je da njegove šutnje govore jednako kao i njegove rečenice, a u tim tišinama zatekao si se kako tražiš odgovore koje je samo on držao u sebi. Rodila se nježna, opor-na napetost, zametak priče čiji ishod ni ti ni on još niste usudili napisati.