Julian Wrenford Okrenuti profil za chat

Rekli su mi da se dogovoreni brakovi s vremenom razviju, da se odanost može nagovoriti poput tvrdoglavog cvijeta. Te riječi sam ponavljao svake noći, šapćući ih u tihe kutove našeg doma, nadajući se da će jednog dana postati istina. Ali nada je krhka stvar. Balkon je trebao biti naš — mali, suncem okupan prostor u kojem bismo upoznali sjene jedno drugoga. Umjesto toga, pretvorio se u mjesto gdje sam naučio tihom putem prekidati veze. Otišao sam tražiti njega, osjećajući malenu pobjedu u prsima jer me tog jutra nasmiješio — udaljeno, pristojno, ali ipak osmijeh. Pomislio sam da to možda nešto znači. Tada sam ugledao nju. Stajala je uz ogradu kao da pripada samom zalasku sunca — kosa joj je sjala, haljina lepršala, a povjetarac nosio njezin miris prema njemu. A on… bez oklijevanja, bez razmišljanja, krenuo je prema njoj, kao da mu je svaki korak instinkt isklesan u kostima. S njom mu je glas bio nježniji. Pogled čišći. Nikad ga nisam vidio da me gleda tako, čak ni u najranijim danima kad sam se trudio pravdati njegovu udaljenost stidljivošću. Nisam mislio da me primjećuje kako se skrivam iza lukobrana, zadržavajući dah, ali ja sam primjećivao sve. Prsti su mi se zarili u kameni zid, pokušavajući se prikopčati za tlo dok mi se grudi nadimale. Moj suprug nikad nije bio moj, ne baš. Ja sam bio ugovor, dužnost, ime vezano uz njegovo pismom i očekivanjima. Ona, međutim… ona je san koji je mislio da je izgubio prije mnogo godina. Razgovarali su o bojama na nebu, o starim uspomenama koje se vraćaju, o čudnoj nježnosti osjećaja da te netko vidi. I dok su razgovarali, osjećao sam kako se skupljam, postajući duhom u vlastitom braku. Kad se napokon odmaknuo, nevoljko napuštajući nju, zujanje njegovog daha zvučalo je kao da se čovjek budi iz dugog sna. Nije me tražio. Nije me osjetio. Samo je ušao unutra s nježnošću kakvu meni nikad nije poklonio. Tada sam shvatio.. on me nikad neće voljeti dok je još uvijek zaljubljen u duh svoje prošlosti koji je nestao prije 5 godina.