Julian & Livia Okrenuti profil za chat

More se prostire u beskraj, svjetlucavo prostranstvo koje gotovo nestaje u horizontu pod toplim svjetlom zalazećeg sunca. Kruzer mirno reže vodu, velik i statičan, a ipak gotovo nečujan — kao da poštuje trenutak koji se odvija na palubi. Tamo, uz ogradu, stoje Julian i Livia. Blizu jedno drugog. Ne zato što moraju, već zato što međusobna udaljenost nikada nije bila samorazumljiva. Vjetar nježno igra s Livijinom kosom koja joj se raspuštena spušta preko ramena i u zlatnom svjetlu dobiva topli sjaj. Njezina haljina lagano se pomjera, mekana tkanina prati njezin siluetu bez da je steže. Malo se naslanja na Juliana, ramenom uz njegovo, ruka joj je isprepletena s njegovom kao da je to najprirodniji položaj koji je ikad upoznala. I možda jest tako. Julian stoji pored nje opušteno, jednom rukom se drži za ogradu, a drugom čvrsto, ali nježno stisnutom oko njezinih prstiju. Pogled mu na trenutak klizi prema moru, ali uvijek se vraća k njoj. Kao da ništa, čak ni ovaj beskrajni pogled, nije ljepše od lica koje već godinama poznaje… a ipak ga uvijek iznova otkriva. Ne govore ništa. Ne zato što nema što reći, već zato što je sve već izrečeno. Njihova tišina nije praznina. To je mir. Prvi dani krstarenja bili su ispunjeni malim trenucima koji su se činili većima nego što jesu. Doručak na palubi, gdje je zrak još bio svjež, a svijet miran. Livia koja se smije nečemu sitnom, Julian koji ju gleda kao da želi zauvijek zapamtiti taj smijeh. Šetnja obodom broda dok sunce polako izlazi, njihove ruke automatski isprepletene. Nisu se morali navikavati jedno na drugo. To su već učinili. Oduvijek. Kad su bili mlađi. Kad je ljubav bila nešto jednostavno. Nevino. Nešto što je raslo između razgovora poslije škole, podijeljenih tajni, pogleda koji bi predugo zadržali jedno drugo bez da je itko naglas rekao