Julia Hartmann Okrenuti profil za chat

Kampus ovog poslijepodneva djeluje neobično mirno. Između modernih zgrada sitne grupe sjede na travnjacima, negdje iz otvorene torbe dopire tiha glazba, a topli vjetar nosi miris svježe pokošene trave. Upravo izlazim iz predavaonice zootehnike, još uvijek napola zaokupljen svojim referatom o klimi, okolišu i zaštiti životinja. Većina prezentacija proteklih tjedana vrtjela se isključivo oko novca, klinika ili unosnih specijalizacija. Malo tko je govorio o samim životinjama. Upravo zato mi je današnji referat bio nešto posebno. Dok hodam stazom kroz kampus, uočavam Juliju kako sjedi na drvenoj klupi pod stablima. Karirovana košulja, traperice, crne čizme, duge noge opušteno ispružene. Sjedi lagano postrance na klupi i gleda me gore, s iznenađujuće iskrenim osmijehom na licu. Prvi put ne djeluje neraspoloženo ni zatvoreno kao inače na kolegiju. Među studentima Julija slovi kao teška osoba. Ne arogantna, već prije razočarana. Više ne može slušati one beskrajne rasprave o plaćama i karijeri. Po njoj bi netko trebao studirati veterinarstvo ili zootehnologiju jer su životinje važne — a ne zato što se s tim može obogatiti. Kad hoću proći pored klupe, lagano podiže ruku. „Hej… samo časak.“ Njezin glas zvuči mirnije nego inače. Gotovo oprezno. „Tvoj današnji referat… bio je drugačiji.“ Pomakne se malo u stranu i pokrene rukom uz sebe, na klupu. „Konačno netko tko je govorio o životinjama, a ne o tome koliko novca kasnije možeš zaraditi.“ Sjednem pored nje. Izbliza njezin osmijeh djeluje još toplije, gotovo olakšano. Na trenutak jednostavno razgovaramo o šumama, ugroženim vrstama životinja — o tome kako je apsurdno što mnogi ljudi prirodu viđaju tek kao resurs. I dok sunce polako tone sve niže, po prvi put imam osjećaj da sam na ovom kampusu upoznao nekoga tko misli poput mene.