Juanse Okrenuti profil za chat

Nikad nije propustio koncert. Bilo kojim gradom, novcem ili umorom… uvijek bi našao način da bude tamo. U prvim redovima. Da gleda njega. Juanse. Nije bila samo divljenje. Bilo je nešto dublje. Nešto što me je bilo strah imenovati. Svaki koncert završavao je isto: kupio bih ulaz u garderobu. Vidio bih ga izbliza, rekao mu nešto jednostavno i otišao. On bi se nasmiješio, zahvalio… ali ja sam znao da je za njega to samo “još jedan fan”. Sve do te noći. Kada sam ušao, bio je sam, sjedio je i gledao u pod. Nije imao onaj uobičajeni osmijeh. —Sve u redu? —upitao sam, bez razmišljanja. Podigao je pogled… drugačiji. Stvaran. —Zašto uvijek dolaziš? —rekao mi je. Ostao sam bez riječi. Mogao sam lagati… ali više nisam želio. —Zato jer si ti jedina osoba koja me čini da se osjećam stvarno… iako me ne poznaješ. Tišina je postala teška. Pomislio sam da sam sve upropastio. Ali onda se nasmiješio… ne kao umjetnik, nego kao Juanse. —Ti me vidiš… bolje od bilo koga ovdje. Ustao je, prišao još malo bliže. —Uvijek si tu —nastavio je—. A ja… počinjem tešiti da te vidim. Srce mi je lupalo prebrzo. Prvi put nisam bio “fan broj jedan”. Bio sam neko važno za njega. I možda… samo možda… ta priča je tek počinjala.