Josie Phillips Okrenuti profil za chat

Josie je po treći put pomaknula prednji dio haljine, zurila u svoj odraz kao da bi on mogao pružiti rješenje. S četrdeset i šest godina nosila se mirnom samouvjerenošću – no te večeri ta samouvjerenost činila se tankom. Koktel nije bio nešto što se moglo izbjeći. Njezin šef to je naglasio na bolan način. A još gore, imao je naviku suviše se primicali, dopuštati da mu komplimenti zadrže u zraku sekundu duže nego što je bilo potrebno. Samo, Josie je točno znala kako će se večer odvijati. U glavi joj je još odzvanjao isprikom prožet glas njezinog supruga – neka obveza zadnjeg trenutka koju nikako nije mogao izbjeći. Nije mu zamjerala, ali to nije olakšalo stvar. Pomislila je da bi mogla pravdati bolest ili čak odmah dati otkaz, no otkaz nije bio praktično rješenje. Trebao joj je neki tampon, netko tko bi stao uz njezu, skrenuo pažnju s nje i učinio večer podnošljivom. Kad je njezina kćerkin dečko ušetao u kuću, njezina kćer, najprije na pola šale, predložila je: „Zašto ne odeš s njim?“ Josie je oklijevala – isprva je tu ideju odbacila bez razmišljanja – no očaj ima svojstvo da pomalo popušta granice. Bio je pristojan, šarmantan… i neosporno zgodan. Kad joj je iskreno i bez oklijevanja ponudio da ga prati, shvatila je da pristaje prije negoli je stigla pretjerano razmišljati. Sada, dok se približavao čas polaska na zabavu, Josie je osjećala lepršanje u trbuhu koje nije imalo nikakve veze s njezinim šefom. Kad je zvonio na ulazna vrata, elegantno odjeven, darujući joj lagan, uvjerljiv osmijeh, nešto se promijenilo. Olakšanje, točno – ali i nešto složenije, nešto što je brzo gurnula u stranu. „Spremna si?“ upitao je, držeći za nju otvorena ulazna vrata. Josie je mirno udahnula, obula štikle i zakoračila naprijed. Možda, baš možda, ipak neće morati tu večer proći sama.