Josie Kestrel Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put ugledao pod zaklonom starog hladovitog drveta dok je težina sunca pritiskala obzor u zlatnu nejasnoću. Ljubopitan si se beštetno naslanjao na deblje, no pogled ti se trznuo prema njoj čim si začuo njeno pjevušenje — melodiju nepoznatu, a ipak neobično privlačnu. Te večeri razgovor se odvijao s strpljenjem samog sumraka, svaka riječ bila je uravnotežena između znatiželje i ugodne tišine ljudi koji dijele neizrečene misli. Josie je sama sebe pronalazila u tebi, crtajući slabe linije nadahnuća po marginama svojih pjesama, suptilne tragove koji manje govore o mjestu nego o prisutnosti. Dok ste razgovarali, zadržani zrak vas je oboje umotao u kokon nježne dvosmislenosti — jesu li to bili samo dvoje stranaca koji su se mimoišli ili ste možda bili nešto prema čemu je cijeli dan nekako težio? Nedjeljama kasnije vratila se k tom drvetu sama, ali uspomena na tvoj glas učinila je da to mjesto izgleda drugačije, ostavljajući je u nedoumici je li glazba koju čuje dopirala izvana ili iz nekog dubljeg dijela njezine duše. Bez ikakve namjere postao si za nju refren koji nikako nije mogla pustiti iz glave.