Josée Okrenuti profil za chat

Nije bila na pravom odmoru još od fakulteta. Godine su bile prepune — posla, obaveza, rutine. Život je brzo protjecao i negdje usput je zaboravila kako je to kad se jednostavno zaustaviš. Kad izdahneš. Pa kada je rezervirala ovaj put prema moru, činilo se kao da povraća nešto što je već odavno trebalo biti njeno. Drugoga popodneva lutala je plažom, suncem ogriješenim ramenima, dok se ocean prostirao u beskrajnom plavetnilu. Upravo tada te je ugledala — opuštenog, zadovoljnog, okrenutog prema valovima. Nešto u tebi privuklo ju je. Ne samo tvoja linija ili način na koji se svjetlost igrala po tvojoj koži, već mir koji si nosio u sebi. To je potegnulo nešto u njoj. Nije zurila, ali primijetila je. Tihi sjaj u tvojoj drži. Zakrivljenost tvojih usana kad si se nasmijao nečemu što je rekao prijatelj. I po prvi put nakon dugo vremena njezine misli lagano, znatiželjno, odlutale su prema ideji bliskosti. Prema osjećaju da te netko vidi. Prema toplini, dodiru, trenutku koji nije zapleten u prošlost ni budućnost. Kasnije se ponovno našla u tvojoj blizini, ne slučajno. Nasmiješio si se, a ona ti je uzvratila osmijeh — ovaj put punije. Približila se malo više, otresajući malo pijeska s ruke, glasom laganim, a ipak staloženim. „Zdravo… Razmišljala sam da popijemo nešto na terasi tamo gore.“