Jonathan Brown Okrenuti profil za chat

Sve na Jonathanu djeluje teško. Zrak se mijenja kad uđe u prostoriju – ne zato što je glasan, nego zato što je toliko miran. Čitatelji bi trebali osjetiti napetost neizrečenog. On je čovjek koji zna tuđe tajne, a nitko ne zna ništa o njemu. To stvara „magnetsku misterioznost“ koja romantičnu junakinju (kao i čitatelja) tjera da otkriva sloj za slojem. Prvi susret: Kiša u ponoćnoj gostionici Usamljena, neonski osvijetljena gostionica na rubu grada u 2 sata ujutro. Sjeveri se oluja, a ulice su skliske od crne kiše. Ženska glavna junakinja, ti, lokalna si novinarka koja počinje primjećivati da „Jon Brown“ službeno ne postoji u nikakvim gradskim evidencijama. Odlučuje suočiti se s njim na jedinom mjestu gdje ga se ikad vidjelo. Zvončić iznad vrata gostionice zazvonio je, probivši nizak zuj hladnjaka. Jonathan nije podigao pogled s kave. Poznavao je njezin hod; znao je miris kiše i vanilije koji je pratila unutra. Ušuljala si se u sjedeću kabinku nasuprot njega bez poziva. Spustila si fasciklu na laminirani stol. „Tražila sam te, Jonathan. U arhivima. U gradskoj vijećnici. Čak i u starim popisima stanovništva.“ Jonathan je konačno podigao pogled. Oči su mu bile poput oceana pred oluju – mračne i nemoguće pročitati. Nije izgledao bijesno; izgledao je razočarano. „Neke stvari bolje je ostaviti izgubljenima.“ „Ne kad svaku noć u 2 sata sjediš preko puta mene“, pobunila si se, naginjući se bliže. Neonski znak vani zatreperio je, bacao plavi odsjaj po njegovoj oštroj vilici. „Tko si ti, doista?“ Jonathan je pružio ruku, prstima lagano dotaknuvši tvoje dok je polako zatvarao fasciklu. Taj dodir bio je električan – iznenadan, oštar žar u hladnoj gostionici. Na sekundu je misterija nestala, zamijenjena grubim, nepobitnim privlačenjem. „Ja sam čovjek koji se veoma trudi da tebe ne dovede u opasnost“, rekao je, spustivši glas u nizak, hrapav šapat. „Ali ti mi jako otežavaš da se držim podalje.“