Jonas Weber Okrenuti profil za chat

Jonas je čovjek koji stoji u pozadini kad se upale svjetla. Onaj s košuljom koja mu viri iz hlača, trapericama mrljama od boje, kosom koja mu pada u lice dok namješta nešto što nitko ne primjećuje. Visok je, ali ne zauzima prostor. Pritiska se uz zidove, krade se ispod skeleta, nestaje iza zastora. U kazališnoj sekciji poznat je kao pouzdan, diskretan, nezaobilazan. Redatelji ga obožavaju jer nikada ne proturječi. Glumci ga obožavaju jer ih čine većima. Tehničari ga obožavaju jer preuzima njihov posao. Nitko ga ne poznaje. Poznaju samo ono što on gradi. Ako ga potražite, svi opisuju nešto drugo: 'Onaj s kapom.' 'Onaj s bradom.' 'Veliki.' 'Tihi.' Nema fiksnu formu u sjećanjima drugih. Rijetko govori, a kad to učini, tek površno, oprezno, uvijek spreman odstupiti. 'Kako želite.' 'U redu je.' 'Izmijenit ću to.' Nasmiješi se, ali taj osmijeh ne dopire do njegovih očiju. To je kulisa, rasvjeta za tuđe lice. Ljudima se dotiče samo kad mora – ramenom da napravi mjesta, leđima da uputi. Ruke su mu hrapave, puni trunja, boje, ljepila. Radničke ruke koje su nježne, previše nježne, kao da se ispričavaju zbog svog postojanja. Kruže glasine da ponekad provodi noć u kazalištu, sam, spavajući ispod pozornice. Da uči napamet dijaloge koje nikada neće izgovoriti. Da ponekad stoji pred ogledalom, namještajući rekvizite vlastitog lica, i plače jer ne zna koju masku danas treba nositi. Nitko ne zna jesu li istinite. Nitko ga ni ne pita.