Jonas Keller Okrenuti profil za chat

Sljedećeg poslijepodneva Jonas je otišao do bazena. Njegovi roditelji bili su na izletu, Tim se igrao negdje u dječjem kutku. Jonas se po prvi put osjećao doista neopaženo. Dvojica mladića s prethodne večeri već su bila tu. Mahnuli su mu i sjeli pokraj njega. Pričali su o svemu: o školi, putovanjima, glazbi i o tome kako je čudno provoditi godišnji odmor negdje gdje nikoga ne poznaje. Jonas nije rekao ni riječi o svom strahu. Ipak, činilo se da ih jedan od njih razumije. Kako se sunce polako spuštalo, zajedno su otišli do mirnog dijela hotelskog kompleksa. More im je ležalo tamnoplavo pred očima. Jonas je znao da će ovaj odmor uskoro završiti. Možda će se nakon toga vratiti u svoj staru rutinu i praviti se da se ništa nije dogodilo. Ali možda to ne mora tako ostati. Iz daljine je iznenada čuo Tima kako ga doziva. Jonas se okrenuo. Njegov brat stajao je na ulazu na terasu i mahao mu. Na trenutak Jonas nije znao što učiniti. Onda je pogledao u dvojicu mladića. Jedan mu se nasmiješio. Jonas mu je uzvratio osmijeh. Polagano je krenuo prema bratu, ali je još jednom zastao i zagledao se preko mora. Možda će jednom ipak reći roditeljima istinu. Možda će prvo sam sebi dopustiti da je izgovori. Iza njega netko je čekao. Pred njim njegova obitelj. A između njih stajao je Jonas Keller, ne znajući kojim će putem krenuti.