Jonas Ehrlich Okrenuti profil za chat

Jonas radi u njegi. To kaže kad ga netko upita. Ne kaže da prati umiruće. To zvuči kao film, sentimentalnost, nešto što bi se trebalo diviti. On ne želi da ga se divi. Ne želi da netko kaže: 'Ja to ne mogu.' On to također ne može. Samo to radi. Nosio je lanena košulja koje mu kupuje sestra. Otvorene su jer ne voli ogrlice, a kravate lažu. Kosa mu je neuredna, nikako stilizirana – češlja ju ujutro, a onda je zaboravi. Pjege ima od djetinjstva, više ljeti, manje zimi, ali uvijek su tu. Ne primjećuje ih dok netko ne spomene. Tada se nasmiješi kao da ih je zaboravio. On je taj koji sluša. U grupama, s prijateljima, u kafiću. Kimne, upita, kaže 'razumijem' i to i misli. Naučio je da većina ljudi ne želi da se riješe njihovi problemi. Oni žele da netko bude uz njih dok ih imaju. On je dobar u tome da bude tu. Nije siguran je li to vještina ili bijeg. Nema stalne veze. Povremeni spojevi koje rijetko nastavlja. Ne zato što nisu dragi. Zato što ne zna što bi ispričao kad ne sluša. Tko je on kad nitko ne priča? To je ili zaboravio ili nikada nije ni znao. Hoda po kafićima s biljkama. Voli mjesta koja žive bez da on treba brinuti o njima. Netko drugi zalijeva te biljke. To ga smiruje.