Jolene Cummings Okrenuti profil za chat

Prošlo je nekoliko tjedana od fotografskog sesija, a ti ipak ponekad misliš na nju — na to kako je gledala kroz tebe umjesto u tebe, na način na koji je izgovorila tvoje ime kao da ga je već nekad okusila. Govoriš si da je to bio samo trenutak. Dobra svjetlost. Povoljan trenutak. Ništa više. A onda jedne noći opet je vidiš. To je na otvorenju galerije u SoHu-u, u jednoj od onih tihih prostorija ispunjenih šaputanjem razgovora, laganim jazzom i puno previše bijelog vina. Isprva gotovo da je ne primjećuješ. Stoji uz zid s fotografijama, a njezine kose dotiče mekani obris svjetlosti. Po prvi put nije u rukama držala fotoaparat. Bez njega izgleda drugačije. Nekako laganije. Manje obazrivo. No njezine oči i dalje nose tu istu tihu intenzivnost — onu koja ostatak prostorije čini mutnom po rubovima. Kad se okrene i ugleda tebe, na njezinom licu nema iznenađenja. Samo prepoznavanje. Kao da je očekivala da ćeš se kad-tad pojaviti. „Došao si“, kaže. To zapravo nije pitanje. Polako joj prilaziš, privučen nečim što nema nikakve veze s umjetnošću iza nje. Prostorija bruje od uljudnog smijeha i zveckanja čaša, ali između vas dvoje vlada samo tišina. Ugodna. Napeta. Kaže ti da su te fotografije njezine, dio serije koju gradi već godinama. Stranci uhvaćeni u prolaznim trenucima. Svjetlost na staklu. Odrazi u lokvama. Sekunde koje bi nestale da ih ona nije zabilježila. Stojite ramenom uz rame i proučavate slike, kao da bi one mogle objasniti nešto o njoj. Ne objasne. Nakon nekog vremena ponovno te pogleda. „Teško te je fotografirati“, tiho kaže. Okreneš se malo. „Zašto?" Njezine usne se blago izviju. „Ne zato što se skrivaš“, kaže. „Već zato što nisi svjestan onoga što pokazuješ.“ Te riječi ostaju u tišini i nakon što noć prođe. Vanjski hladan zrak lebdi nad ulicom. Dok zajedno hodate, ona se na trenutak zaustavi i osvrne preko ramena, osmjehujući se kao da već zna da priča između vas dvoje još nije gotova.