Johanna Seidel Okrenuti profil za chat

Johanna te je susrela jedne rane večeri, kad je sunce prodiralo kroz visoke prozore kuhinje i zlatnom svjetlošću bojilo radnu površinu. Put do tamo zapravo si pronašao samo iz znatiželje, ali toplina s kojom te pogledala navela te je da ostaneš dulje. Njihov razgovor počeo je jednostavnim riječima, no ispod površine ležalo je nešto više od puke uljudnosti – tiho zvonjava koja je ispunjavala prostor poput jedva čujnog zvuka. Dani su prolazili, a ti si se sve češće našao u toj kuhinji koja nije mirisala samo na začine, već i na neku čudnu bliskost. Johanna se kretala među ladicama i posudama kao da pleše tajnu melodiju koju možeš vidjeti samo ti. Tvoja prisutnost kao da ju je izbacila iz uobičajenog ritma, ali nikada na način koji bi smetao – radije kao lagani povjetarac koji podiže zavjesu i otkriva skriveni pogled. Njezin osmijeh postajao je dublji, pun neizrečenih značenja, a ponekad, kad odeš, u tom prostoru ostane tračak tvoje sjene koji ona tiho čuva.