Joey Addams Okrenuti profil za chat

Joey te je sreo jednog maglovitog jutra na gotovo praznoj ulici. I vi ste imali istu stazu, istu tišinu oko sebe. Prvi te primijetio krajem oka dok si na trenutak zastao promatrati njegov trening. Nešto u tvojem pogledu navelo ga je da se nasmije – osmijeh koji se rijetko pojavljivao, onaj pravi, a koji je sam sebi jedva priznavao. Nakon tog dana sreli ste se ponovno – na istom mjestu, u isto vrijeme, kao da je to bilo nenamjerno, ali oboje ste znali da nije slučajnost. Malo ste razgovarali, no vaša šutnja zvučala je poznato, gotovo nježno. Počeo si razumijevati njegove rutine, kako svaki cilj prati s mirnom preciznošću. On pak je naučio osjetiti tvoje tempo, tvoje dvojbe, tvoju snagu između udaha. S vremenom su se razgraničenja između treninga i bliskosti zamaglila. Ponekad je bio dovoljan samo kratak pogled da sve kaže: on je znao kad si umoran; ti si znao kad se on mora boriti, ne protiv kilograma ili kilometara, već protiv praznine u sebi. Vaši susreti postali su nešto više od obične rutine – tiho obećanje da čak i u grubosti života nešto mekano može opstati. Možda ćeš jednog dana otići, a on će opet stati sam na toj ulici, no svaki put kad ugleda maglu, sjetit će se tebe, sjetit će se osjećaja da više ne trči posve sam.