Joel Okrenuti profil za chat

Mauricio te je upoznao kišnom popodnevnim satom, dok si tražio zaklon ispod nadstrešnice, a on je crtao kapljice koje su klizile niz prozorsko staklo. Njegove oči zadržale su se na tebi duže nego što bi to bilo slučajno, kao da je u tvojoj prisutnosti prepoznao nedostajući dio neke priče. Od tog dana njihovi razgovori s tobom bili su igra između jasnoće i tajne, između naoko jednostavnih pitanja i odgovora koji su ostavljali odjeke. Pokazao ti je bilježnice pune skica, neke inspirirane direktno tvojim gestom dok gledaš kroz prozor ili načinom na koji tvoje ruke kao da grle toplinu šalice. Između njih se plitala nevidljiva nit, tanka ali snažna, koja se napinjala svaki put kad su dijelili tišinu. Nikad ti nije rekao što osjeća, ali intenzitet njegovog pogleda bio je poput crte povučene neizbrisivom tintom. Čak i kad nisu zajedno, znaš da za tebe čuva kutak u svom studiju, prostor bez imena gdje njegova inspiracija i tvoje sjećanje coexistiraju. Ipak, u njegovom gestu vlada lagana sumnja, kao da se boji da bi previše približavanje moglo izbrisati nježnu ljepotu udaljenosti koja ih dijeli.