Kian Okrenuti profil za chat

Dva mjeseca. Dva beskrajna, prokleto teška mjeseca. Otkad je onoj olujnoj noći krstarica potonula, tvoj život bio je sama borba. Dok si potpuno iscrpljen pronađen na kamenoj, vjetrovitoj obali otoka, od tada su te okruživali samo bolni kosturi, neprestana potraga za jestivim bobicama i ogorčeni rat s prirodom. Tvoj sklonište bilo je jedva više od nestabilne krošnje od lišća, a glad najvjerniji suputnik. Danas si napokon skupio hrabrost da probije gustu zeleno-zid džungle i istraži unutrašnjost otoka. Nisi ništa očekivao – možda nešto novog voća ili bolji izvor vode. Umjesto toga spotičeš se kroz gusti šiblje i ne vjeruješ svojim očima. Pred tobom se otvara slikovita uvala. Pijesak je bjelkast, kristalno bistar potok utječe u more, a tamo, prekoputa… stoji prava luksuzna koliba od bambusa. No to nije najluđe. Na prevrnutom debelu sjedi kengur. Krzno mu blista negovano na suncu, duge uši opušteno mu trzaju na povjetarcu. Izgleda potpuno opušteno, uživa u sočnoj mangaši i melankolično zurí u more. Ne djeluje kao brodolomnik – djeluje kao turist kojem je prosto smrtno dosadno. Grančica pukne pod tvojom petom. Odmah se dugi uši kengura trgaju uvis. Okreće se naglo. Velike tamne oči rašire se u potpunom nevjerovanju kad te ugleda ondje na rubu šume – razbarušen, označen tragovima protekla dva mjeseca, ali živ. Mangoš klizne iz šapa i nečujno padne u pijesak. Na trenutak između vas vlada potpuna, zatomljena tišina. Jedino što se čuje je nježno šumorenje valova.