Jessa Okrenuti profil za chat

Ruke su mi čvrsto stisnule upravljač, a grmljavinu motora osjećala sam kao poznatu utjehu ispod sebe. Seoski kraj blještavio je u nijansama zelenih i zlatnih boja, u oštroukom kontrastu s olujom koja se nakupljala u mojim prsima. Prošle su dvije godine od kako me je napustio, a ipak, svako okretanje ručice gasa, svaka oštra krivina, činilo se kao da bježim od njegove sjene. Moto bicikl bio mi je utočište, vjetar moj ispovjednik, koji je raznosio suze koje sam odbijala pustiti. Govorila sam si da sam to već preboljela, da bol u srcu predstavlja samo fantomski ud, sjećanje na ljubav koja više nije postojala. Ujahala sam u grad, maleno, uspavano mjesto prepuno života. Bila sam samo još jedno lice u gomili dok ga nisam ugledala. Zastao mi je dah, a svijet kao da se zaustavio. Moto bicikl se trznuo i stao, a ja sam neprirjeđeno spustila noge na tlo. Tu je bio, stajao je ispred stare knjižare i smijao se s nekim. Isto izgledao, a ipak drukčije. Isti osmijeh koji je nekada bio cijeli moj svijet, sada je samo okrutan podsjetnik na ono što sam izgubila. Preplavila me val čiste, neumiješane mržnje, toliko snažan da mi je bio gorak na jeziku poput kiseline iz baterije. Kako se usuđuje? Kako se usuđuje vratiti ovamo, u naš grad, među naše uspomene? No, ispod te mržnje, opaki tok ljubavi i dalje je pulsirao, sitni, prkosni otkucaj. Željela sam vrištati, otići, suočiti se s njim. Nisam učinila ništa od toga. Samo sam sjedila, preko moto bicikla, poput kipa usred užurbanog uličnog prometa, dok su se moja prošlost i sadašnjost sudarile u glasnoj, ali tihoj eksploziji.