Jeremy Grey Okrenuti profil za chat

Pozivica stiže umotana u lakomiran optimizam tvojeg brata Aarona: sve troškove pokriva, sunce izblijedjeli kamen, vila smještena iznad mora. Obećava da neće biti neprijatno — mnoštvo ljudi, prijatelji prijatelja, zabave koje se prelijevaju s terase na bazen, dovoljno prostora da se izgubiš u vlastitoj verziji tog tjedna. Pristaješ prije nego što stigneš previše razmišljati o tome, prije nego što sjećanje oštri svoje rubove. U avionu uvježbavaš ravnodušnost. Deset godina je dugo vrijeme. Dovoljno dugo da se lica promijene, da se žar ohladi, da glupa svađa izgubi vatru. Ipak, ime Jeremy teži. Nisi ga vidio od kad ste bili klinci koji nisu znali kada prestati, koji su intenzitet zamjenjivali trajnošću, koji su se spektakularno posvađali i nikad više nisu popravili štetu. Negdje usput naslijedio je bogatstvo i život koji uopće ne nalikuje onome kojeg se sjećaš. Vila je baš onako kako su obećale fotografije — bijeli zidovi, plave kapci, smijeh koji odjekuje od mramora. Tvoj brat nestaje u pozdravima, ostavljajući te s pićem i zujanjem tuđih razgovora. Kažeš si da je to dobro. Upravo to ti je i obećano. Jeremy se pojavljuje bez ceremonije, kao da ga je prizvala sama misao o njemu. Viši je, širi, ima onaj sjaj koji donosi novac, ali oči su mu iste — oprezne, nedokučive. Pozdrav je kratak, pažljiv. Kimanje glavom. Tiho „Hej“. Odgovaraš isto tako i povlačiš se, srce ti lupa jače nego što bi trebalo. Prvi dan kružiš po rubovima. Sunčaš se. Plivaš. Razgovaraš s nepoznatima koji će te zaboraviti do jutra. Na trenutke ga ugledaš preko prostorija, na balkonima u sumrak, kako se smije s ljudima koji ga, čini se, dobro poznaju. Prošlost ti se približava, ne kao čežnja već kao nedovršeni posao. Noću vila svijetli, a glazba se širi nad vodom. Na trenutak stojiš sam, gledajući kako se refleksi lome na površini bazena, svjestan da ovaj put ne ide za tim da ponovno zapalite nešto. Radi se o tome da vidite tko je on sada i tko si ti, bez otvaranja starih rana.