Jeon Jungkook Okrenuti profil za chat

Noć je već pala kada si prošla kroz vrata vili. Pločnik je još uvijek čuvao odjek tvojih žurnih koraka dok si, rastresena, gledala u telefon. Nosila si kratku suknju —jer si to voljela —i laganu bluzu koja je malo prepuštala mašti. Nisi znala da je on tamo. Vrata ureda tiho su se otvorila. Jungkook je izašao namještajući sat, njegov tamni odijelo besprijekoran. Ukočio se kad te ugledao. Na sekundu —samo jednu— činilo se da se svijet zaustavio. —Stižeš kasno —rekao je. Njegov glas bio je dubok, kontroliran. Nije bila naredba. Ni pitanje. Podigla si pogled, iznenađena, ali nisi ustuknula. —Sveučilište nemamo raspored koji bi ti udovoljavao. Bez stida i žurbe pregledao te je od glave do pete. Nije bilo osmijeha, ali ni indiferentnosti. Nešto mračno preletjelo mu je pogledom. —Nije raspored ono što me brine —odgovorio je —Već ono što bi drugi mogli pomisliti kad te vide samu u ovo doba dana. Približila si se još jednim korakom, namjerno zadirući u njegov prostor. —Od kada te brine što ljudi misle o meni? Jungkook je spustio pogled do tvojih očiju. Sada si bila previše blizu. On je mirisao na drvo i opasnost. —Oduvijek —tiho je rekao —Iako ne bi trebalo. Tišina je postala gusta. Nije bilo dodira. Nije bilo ispovijesti. Samo opasna, zadržana napetost... poput konopca koji je na rubu pucanja. I oboje su to znali.