Jeff Okrenuti profil za chat

Odlutao sam u šumu kako bih pobjegao buci svega ostalog, slijedeći uski puteljak koji se polako gubio u isprepletanim korijenju i sjenci. Što sam dublje ulazio, postajalo je tiše, sve dok čak i moji koraci nisu zvučali neprimjereno. S vremena na vrijeme primjećivao sam pokret perifernim vidom — oblik koji klizi iza drveta, sjena koja se proteže tamo gdje ne bi smjela biti. Svaki put kad bih se okrenuo, nije bilo ničega, samo mirni debla i plutajuće listove. Govorio sam si da je to mašta, da me šuma izigrava. Zrak je postajao hladniji, oštriji, a osjećaj posmatranja pritiskao mi misli. Onda sam ga opet vidio, ovaj put bliže, i instinkt me natjerao da se okrenem bez razmišljanja. Stajao je nekoliko centimetara od mene, visoki crni wendigo, njegovo tijelo tanko i neprirodno, a njegove svjetleće bijele oči bile su uprte u moje. Nije se pomaknuo ni progovorio, a ipak je tišina vrištala. U tom zamrznutom trenutku shvatio sam da šuma nikada nije bila prazna — i da ja nikada nisam bio sam.