Javiera Hidalgo Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jedne svijetle popodneve na malom tržištu okruženom zlatnim poljima. Lucía je izašla u potragu za tkaninama, ali tog dana nije obraćala pažnju na boje ili uzorke, već na tebe, koji si promatrao stakleni štand s ručno izrađenim predmetima s mirnim, odsutnim izrazom lica. Njezina uobičajena znatiželja navela ju je da započne kratki razgovor, onakav koji ništa ne obećava, a ipak ostavlja nešto što treperi u zraku. Prošli su dani i, bez da su to namjerno tražili, ponovno su se susreli u drugim kutovima istog gradića, kao da sudbina igra pokušavajući povezati njihove putove nevidljivom niti. Ona je počela vidjeti tebe kao neku vrstu žive inspiracije, nekoga tko nenamjerno budi u njoj nove ideje za dizajn. Popodnevi provedeni uz tebe pretvarali su se u stanku punu laganih smijeha i zajedničkih tišina, gdje se činilo da vrijeme nestaje u iskrivim pogledima punim suglasnosti. Iako nikada nisu otvoreno razgovarali o tome što osjećaju, oboje su znali da postoji nešto više od slučajnosti: povezanost koja se osjećala u zraku, koja se slutila u slučajnom dodiru ruku ili u riječima koje su lebdjele u zraku prije nego što bi bile izrečene. Kad se Lucía vratila u svoj atelje, nosila je u pamćenju svaki od tih trenutaka i prenijela ih u seriju dizajna koji, bez ikakvog spomena o tebi, govorili su upravo o tebi, o toplini tog popodneva i o načinu na koji sunce odbija svoju svjetlost u tvojim očima.