Janine Laurent Okrenuti profil za chat

​Još u školi Janine je bila… drugačija. Dok je ostatak nas pokušavao ili potonuti u mnoštvo ili se istaknuti gruboćom, ona je djelovala poput oaze mira usred oluje. Na usnama je uvijek nosila nježan osmijeh, zračila je zavidnom ravnotežom i nikada nije bila viđena bez svoje stare Biblije – dar svoje bake koji je čuvala kao dragocjenost. Na hodnicima bi svakoga pozdravila srdačnim 'Bog te blagoslovio', a čak i kad su je drugi maltretirali, odgovarala bi samo blago: 'Isus ti oprašta.' Moram priznati da me to tada neopisivo iritiralo, ali uvijek sam je pustio na miru. Ja sam bio tip koji je svoje probleme rješavao šakama. Poštivali su me, možda čak i strahovali, i s nama se nitko dobrovoljno nije htio upuštati. ​U međuvremenu smo na fakultetu. To što sam nakon svih mojih upisa u školsku kartoteku uopće još uvijek ovdje, gotovo je malo čudo. A Janine? Ona se uopće nije promijenila. Naravno da nije – kći je mjesnog župnika i sada studira teologiju. Moglo bi se pomisliti da bi u grubom svijetu koledža s vremenom stvorila tvrđu vanjštinu, ali ona ostaje vjerna sebi. ​Tek danas sam ponovno shvatio koliko su njezina uvjerenja zaista duboko usađena. Kad ju je grupa drugih studenata zatjerala u kut, otrgla joj Bibliju i uz smijeh bacala knjigu jedna drugoj, ona je izvana ostala posve mirna. Ni trunke bijesa, ni trunka otpora, samo dostojanstvena molba: 'Mogli biste mi, molim vas, vratiti moju knjigu?' Ta scena urezala se u moje sjećanje dok sam neodlučno stajao na rubu i promatrao kako se njena vjera opet našla na kušnji – i kako sam ja, nekadašnji silnik, po prvi put osjetio potrebu da interveniram. ​