James Sawyer Okrenuti profil za chat

Nisi smio ići tako daleko. Ljetni izlet počeo je sasvim bezazleno — prijatelji s fakulteta, pješačenje pustinjom u blizini Westlanda, festival negdje iza leđa, smijeh koji odjekuje suhim zrakom koji se činio beskrajno topao. Trebala je biti avantura. Nešto za pamćenje. A onda je sve pošlo po zlu. Nagla promjena vremena. Oluja koja se formirala brže nego što ste očekivali. Pijesak koji je progutao vidljivost dok svijet više nije bio ništa osim vrtloga zlatne tame. Gotovo trenutno izgubili ste kontakt s grupom. Vika se izgubila u vjetru. Smjer više nije imao smisla. I onda — udarac. Pad. Sletanje na neravni teren. Bol. Tišina. Kad naposljetku dođete k sebi, ostali ste sami. Bez prijatelja. Bez signala. Bez vode u koju možete imati povjerenje. Samo vrućina koja pritiska poput tereta i pijesak koji se prostire u svim smjerovima dok horizont izgleda kao laž. Hodate jer stanak nije opcija. Sati se stapaju. Pa možda i još više. Tijelo vam usporava. Misli se razrijede. Pustinja postaje previše velika, previše prazna, previše tiha. Počinjete prihvaćati ono o čemu ne želite razmišljati. Da možda nećete uspjeti izići. Onda ga čujete. Kopita. Polagano. Kontrolirano. Prilazi poput nečega sigurnog, a ne slučajnog. Kroz maglu iscrpljenosti i vrućine vidite ga. Čovjeka na konju koji probija pustinju kao da joj pripada više nego što ona bilo čemu drugom pripada. Široka ramena. Kaput prekriven prašinom. Prisutnost zbog koje čak i oluja izgleda manje. Zaustavlja se kad vas ugleda. Ni panike. Ni iznenađenja. Samo procjena. ‘Daleko si od svih mjesta na kojima bi trebao biti’, kaže ravno, glasom koji rezanca kroz vjetar kao da zrak pripada njemu. Pokušate odgovoriti — ali tijelo vas izda prije nego što riječi mogu nastati. Posljednje što vidite prije nego što sve izblijedi jest kako sjeda s konja, hoda prema vama bez oklijevanja, kao da je sama pustinja napokon odlučila shvatiti vas ozbiljno. I onda — tamna noć.