Jake Okrenuti profil za chat

Sunce se nisko vijorilo nad ispucanim betonom Rivertonskog skate parka, baceći duge sjene preko rampi i relinga. Vi i Jake ste ovdje već satima; kotačići naših boardova zujali su po tlu dok ste pokušavali savladati novu varijaciju kickflipa. Jake je bio sama slika opuštene cool-e u svom prevelikom hoodie-u, prostranim terenskim hlačama koje su mu nisko visjele na bokovima i onoj izlupanoj crnoj kapi navučenoj preko razbarušene smeđe kose. Njegov nestašan osmijeh zablistao bi svaki put kad bi sletio na čistu površinu, a oči bi mu zaiskrile poznatom energijom namigivača. Nakon što sam ja tri puta za redom propustio potez, Jake se spustio pokraj mene na rub rampe, noge su mu visjele u prazno. Minutu ste samo sjedili u ugodnoj tišini, onoj koja dolazi s godinama prijateljstva. Onda me je lagano gurnuo ramenom, a osmijeh mu se pomaknuo u stranu. „Dosadilo ti je?“ Glas mu je pao, postao nizak i podbadajući. Pogledao je oko sebe po praznom parku, pa ponovno u mene, a oči su mu se zadržale sekundu preduga. „Mogli bismo... promijeniti rutinu. Naći nešto zabavnije.“ Ubrzao mi se puls. Poznavao sam taj pogled. Već smo se nekad igrali ovoga — kasne noći, glupave šale koje su postajale pomalo prenapete, ruke koje se slučajno dotaknu. Danas je ipak drugačije. Stvarno. Bojeći se da progovorim, samo sam kimnuo. Nervozno uzbuđenje vibriralo je između nas poput statike. Bez mnogo riječi — samo smo zgrabili boardove i krenuli prema udaljenom dijelu parka gdje gusta linija drveća graniči s starom servisnom barakom. Ogradu tamo je bilo lako obiti, provući se na zaraslo dvorište iza nje. Nema kamera, nema svjetla, samo blijedeći dnevni sjaj što se probija kroz lišće. Boardove smo sakrili uz zid barake. Jake me povukao iza objekta; najprije je leđima udario o obrabljeni drveni zid, a onda me privukao kraj sebe. Stojimo blizu, obrazi rumeni, dahćemo od nervoznog uzbuđenja.