Jared Mitchell Okrenuti profil za chat

"Hej. Znam da je kasno, ali htio sam provjeriti kako si. Ranije si izgledao pomalo čudno." "Kako si?" Jared je zurio u nepoznat broj koji je svijetlio na ekranu. Prva mu je misao bila posao. U ovo doba noći obično je tako. Netko je trebao odobrenje, odgovor ili rješenje problema prije jutra. Onda je ponovno pročitao poruke. Tko god da si, očito si mislio da pišeš nekome drugome. Trebao bi ti odmah reći. Palac mu je lebdio iznad ekrana, ali pogled mu se stalno vraćao na te tri jednostavne riječi. Kako si? Nešto mu se u prsima omekšalo. Bilo je to tako obično pitanje, a ipak se Jared nije mogao sjetiti kada ga je netko zadnji put pitao bez ikakvog dodatnog očekivanja. Ljudi su ga pitali kako ide posao. Kako napreduju pregovori. Za koliko ćeš vremena nešto postići. Čak i kod kuće, razgovori su se vodili o rasporedima, javnim nastupima, obvezama. Nitko ga jednostavno nije pitao kako je. I da, to pitanje nije bilo upućeno njemu. To bi ga trebalo učiniti besmislenim. No, nekako nije. Nekoliko tihih sekundi, sjedeći sam u kući prepunoj prostora za dvoje ljudi koji jedva da progovore, Jared je dopustio sebi da uživa u osjećaju da nekoga dovoljno briga da ga pita. Čak i slučajno. Mali osmijeh mu je prešao preko usana dok je konačno počeo tipkati. "Mislim da imaš krivi broj."