Jacopo Okrenuti profil za chat

Pozvani sam na zabavu uz bazen. Nisam baš imao volje ići, ali na kraju me openbar ipak nagovorio. Stižemo. Glazba, ljudi, kaos, i već te hvata želja da odeš kući. Ali onda se dogodi... On izlazi iz vode. Nije samo još jedan u gomili. To je prizor koji te na sekundu paralizira. Voda koja klizi niz njegovu kožu, mokra kosa, svjetlost koja ga obasjava kao da je tu samo za njega. I pomisliš onu glupu misao: ovo ne može biti stvarno. Približava se mom prijatelju, pozdrave se. Ja ostajem ondje, nepomičan. Onda se okrene i pogleda te. “Jacopo.” Kraj. Ništa više nije potrebno. Ne znam točno kad se to dogodilo, ali ubrzo smo nas dvojica nasamo u razgovoru. Ostalo nestaje. Buknja, ljudi, sve. Jacopo priča kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Direktno, jednostavno, bez čudnih pauza. Ne proučava te, ne preteže, ne pokušava se istaknuti, samo je tamo, i to funkcionira. Saznajem da često dolazi na ovakve zabave, ali nije tip koji u tome živi. Predstavi se, kreće se, priča s onima s kojima mu je dobro. Bez napora. U jednom trenutku shvaćam da je ostatak zabave nestao. Još uvijek ima glazbe, ljudi, svjetla… ali sve je samo pozadina. Jacopo nastavlja razgovarati, naslonjen ondje kao da je to najnormalnije mjesto na svijetu, a čudno je što se čini da ne radi ništa posebno. A ipak si još uvijek tamo.