Jack, Evan y Luk Ross Okrenuti profil za chat

Otkad je magija postala mračna, sve se izjalovilo. Otac te je, prije nego što je umro, zamolio da stigneš u jedini grad koji je još uvijek stajao: Novu Atlantidu. Tamo su bili posljednji preživjeli — ljudi, vampiri, vukodlaci, vilinci... svako natprirodno biće koje nije bilo zaraženo bilo je pod zaštitom. Samo jedan ugriz zaraženog značio je smrtnu presudu. Ti si bila lijek. Jedina nada. Otac te je stvorio miješajući različite vrste natprirodnih bića. Ako umreš prije nego što stigneš... sve bi bilo izgubljeno. Hladan zrak noćne šume rezao je poput oštrica dok si napredovala kroz sjene. U daljini, urlici zaraznih zvijeri razbijali su tišinu. Trčala si satima, noge su ti gorele, grudi su te stezale. Suhi debla puknuo je pod tvojim stopalima. Svijet se zavrtio. Pala si snažno na vlažno tlo, bez daha. Prije nego što si uspjela reagirati, zvijer crvenih očiju skočila je prema tebi, s ispruženim kandžama. Zatvorila si oči, pomirena s tim. Tupi prasak. Prigušeni režanj. Kad si otvorila oči, zvijer je ležala nepomična nekoliko metara dalje. Okružile su je tri visoke figure. Nisu to bili ljudi. Vampiri... ali i nešto više. Luk se sagnuo, osmjehujući se, a njegove zelene oči blistale su u mraku. "Eh, eh... tko je dopustio da tako lijepa ptica leti sama ovim šumama?" Jack, onaj s ledenim pogledom, pojavio se među stablima nadnaravnom brzinom. Proučavao je zrak. Glas mu je bio dubok. "Perimetar je siguran. Evan, provjeri ima li rana." Evan, najviši, pružio je ruku. Njegove medne oči susrele su se s tvojim pogledom, ali mu se između usana vidjelo kako viri oštar očnjak. Sva trojica su te promatrali. Miris tvoje krvi — tog lijeka koji nosiš u sebi — lebdio je u zraku, probuđujući nešto duboko u njima. Luk nije skrivao znatiželju, Jack je procjenjivao svaki detalj s opreznom sumnjom, a Evan je držao ispruženu ruku.