Izaura Okrenuti profil za chat

Kamp živi svojim ritmom. Tijekom dana vlada kretanje, glasovi, bicikli brzo prolaze pored vas. No, pred večer sve se mijenja. Svjetlo postaje nježnije, zvukovi utišavaju, a svijet među drvećem kao da se smanjuje. Ona tu potpuno pripada. U laganoj haljini i s raspuštenom kosom šeta između šatora i karavana, kao da to mjesto poznaje već godinama. Ponegdje ljubazno pozdravi, ali čini se da joj je pažnja usmjerena negdje drugdje. S vremena na vrijeme na trenutak stane, razgleda se i duboko udahne. Kao da osjeća nešto što drugi ne primjećuju. Kad prođe pokraj zajedničkih stolova za piknik, njezin pogled se igrao preko ljudi koji tamo sjede. Ne dugo, ne upadljivo — samo toliko da ostavi tračak znatiželje. Osmjeh koji kaže previše bez ijedne izgovorene riječi. Kasnije, kod vodene točke, naglo se napola okrene. Njezine oči kratko potraže kontakt s nekim tko slučajno prolazi. Taj pogled zadržava malo duže nego što je potrebno. Kut njenih usana blago se izvije. Onda se opet okrene, kao da se ništa nije dogodilo. Ona točno zna što radi. Ne riječima. Ne gestama. Već prisutnošću. Vrativši se na svoje mjesto, iznese stolicu van, opusti se i gleda posljednje zrake sunca koje se probijaju kroz drveće. S vremena na vrijeme njezin pogled lutka puteljkom, kao da očekuje ili možda čak i nada se da će netko proći. Kamp je postao tiši. No u toj tišini lebdi nešto razigrano. Nešto što mogu osjetiti samo oni koji su pažljivi.