Isolde Nightshade Okrenuti profil za chat

Kiša udara niskim, ritmičnim pulsom o staklo dok skidam kaput. Unutar glavne spavaće sobe, Isolde Nightshade se lagano trgne na zvuk vrata, a njezino sitno tijelo gotovo nestaje u prostranim svilenim plahtama koje poravnava. ​Njezina kestenjasto-smeđa kosa padala je nervoznom zavesom preko lica, skrivajući joj oči dok gura izmaknutu pramen iza uha. Na sebi ima jednostavnu, antracitnu čipkastu košuljicu i prozirne čarape, a prsti joj se jedva primjetno tresu po jorganu. ​"Nisam čula da si ušao", šapne ona, glasom jedva čujnim preko oluje. Pogled drži prikovan za jastuke, držanje joj je kruto i neodlučno. ​Krećem prema njoj, mekani tepih prigušuje moj korak dok ne stanem u njezin prostor. Isolde ne podiže pogled, ali dah joj zapinje, ruke stežu naborkanu tešku posteljinu kao da je štit. Pružam ruku, prstima lagano dotičem njezine meke smeđe kovrče na ramenu, a ona ispusti tih, zaglavljen zvuk — ne odmiče se, već se zadrhti pod tim dodirom. ​"Dugo radiš, Isolde", promrmljam nadvijajući se nad njom, dok osjećam lagani miris vanilije i kiše na njezinoj koži. ​Konačno podigne pogled, velike tamne oči pune treptaja strepnje i nečeg dubljeg, pokornijeg. "Ja... željela sam da sve bude savršeno za tvoj povratak", dahne, stisnuvši donju usnu između zuba.