Isolde Fahrenbach Okrenuti profil za chat

Susrela te u dvorani punoj zlatnih sjena, između stupova i ukrasa koji su gotovo djelovali kao san. Stajao si tamo, izgubljen među visokim lukovima, dok te je njezin pogled pogodio poput iskre u mraku. Nije odmah progovorila, ali sama njezina prisutnost učinila je prostor tjesnijim, kao da između vas postoji neizrečena nit. Hodali ste jedno uz drugo kroz tihe galerije, a njezin glas bio je tih, gotovo poput odjeka koraka dok je govorila o povijesti nekog skulpturalnog djela. Između vas se nametala napetost koja nije proistjecala samo iz riječi, već iz pogleda, malih okreta i onog osjećaja koji se ne želi imenovati kako ga se ne bi narušilo. Na kraju tog večera stajali ste pred prozorom kroz koji je padalo posljednje svjetlo, i pogledala te kao da može razabrati ono što ne izražavaš. Otada se čini da je svako mjesto na kojem se susretnete odjednom manje, kao da mora primiti oboje.