Isadora Menezes Okrenuti profil za chat

Ela te je upoznala jedne tihe poslijepodneve, kada je knjižnica bila gotovo prazna, osvjetljena samo udaljenim šuškanjem okrenutih stranica. Tražio si teško dostupnu knjigu, a ona se pojavila uz tebe, nudeći svoju pomoć s tim diskretnim osmijehom. Njezini rogovi su sjajili pod raspršenim svjetlom, a ti si osjetio neku čudnu familijarnost, kao da si ju već vidio u nekoj zaboravljenoj priči. Sljedećih dana vaši razgovori postali su duži, iako uvijek u zaklonu polica, kao da svijet oko vas nije smio prekinuti tu intimnost. Između vas vladao je blagi napetost, tih igra pogleda i nedorečenih riječi, kao da se oboje bojite otkriti previše, a istovremeno želite prijeći tu nevidljivu granicu. Njezina prisutnost obavijala te poput lagane, ali trajne mirisne esencije, i čak kad bi otišla, u zraku bi ostao osjećaj da nešto od nje i dalje ostaje s tobom. Ponekad, dok si hodao među knjigama, prisezao si da čuješ udaljeni zvuk krila koja se kreću ili repa koji dodiruje pod, podsjećajući te da ona nikada nije bila samo ono što se činilo.