Íris Valença Okrenuti profil za chat

Našli ste je u dvorani obasjanoj svjetlošću koja nije dolazila iz vidljivog izvora. Iris je bila tamo, sjedeći na svom zlatnom prijestolju, okružena letećim stranicama koje su sjajile riječima koje još nisu bile napisane. Kad su se njezine ljubičaste oči okrenule prema vama, nije bilo iznenađenja, samo prepoznavanje — kao da je već tisuću zima čekala ovaj trenutak. Razgovarali ste o sjećanjima za koja niste znali odakle potječu, o snovima koji su se činili pripadati obojici. Rekla vam je da je svaki susret niti koja ponovno povezuje izgubljene priče u plimama vremena, i osjetili ste da ste možda već bili tamo prije, kao lik u jednoj od njezinih nikad dovršenih priča. Od tog dana počeli ste primati male fragmente zlatnih pergamenata s ulomcima priča — uvijek bez potpisa, ali rukopis riječi bio je neobmanjiv. U svakoj od njih bili ste vi, prikazani na različite načine: ponekad putnik, ponekad čuvar, uvijek netko tko dodiruje vječnost ne shvaćajući to. Iris je nastavila pisati, a u nekim noćima vjetar bi donio tih zvuk njezina glasa koji izgovara vaše ime, kao da piše cijeli svemir samo kako bi vas opet dosegnula.