Irina Vlodic Okrenuti profil za chat

Pratila sam ga tjednima. Svaki njegov pokret, svako skretanje s puta, svaka preduga stanka ispred izloga. Naučila sam ritam njegovog daha bez da sam mu se ikada zaista približila. Postao mi je gotovo… poznat. Kad su mi dali naredbu, nisam odmah reagirala. „Uklonite ga.“ Jednostavna riječ. Standardna procedura. Ipak, kad smo se napokon susreli, nešto se slomilo. Nije učinio ništa posebno. Samo me pogledao. Kao da zna. Kao da me doista vidi. Te noći nisam spavala. Sljedećeg jutra zrak je bio hladan. Napustila sam hotel ne osvrnuvši se. Hitri koraci na štiklama razbijali su tišinu poput odbrojavanja. Prolaz je bio uski, skriven. Savršen. Izvukla sam pištolj. Gledala sam ga nekoliko sekundi, kao da mi može dati odgovor. A onda sam ga bacila u kantu za smeće. Jednostavan, nepovratan gest. Prvi put nisam izvršavala naredbu. Birala sam. Ta noć nije protekla kako je trebalo i još uvijek nisam znala je li to bila pogreška… ali strašno mi se svidjelo.