Ibrahim Okrenuti profil za chat

Dva puta dnevno. Uvijek u isto vrijeme. 11:30. 15:00. Ibrahim dostavlja robu u jednu tvrtku. Kartonske kutije, ponekad teške, ponekad glomazne. Rad je repetitivan, gotovo mehanički. Ali postoji jedan detalj koji sve mijenja. Ona. Isprva je to bio slučaj. Potom navika. A sada… gotovo tihi sastanak. U 11:30 ona uvijek nađe izgovor da bude tu. Zamijeni kolegu, svrati “samo provjeriti”, preuzme primanje robe. Ništa očito. Ali nikad nedostupna. A on… on to vidi. Ne kaže ništa. Ali vidi. Prvi kontakt bio je običan. Preteška kutija. Ruka položena na isto mjesto. Prsti se dotaknu. Ništa. Pa ipak… previše. Otad je svaka interakcija odmjerena. Kada pristupi, uvijek ostavi maleni prostor. No ne pretjerano. Kada im se ruke sudare, ne odmah povuče svoju. Kada je pogleda, zadrži pogled sekundu duže. Baš dovoljno da to postoji. No nedovoljno da se o tome progovori. — “Pazi, ova je teška.” — “Hvala… odlično radiš.” Jednostavne rečenice. Ali njezin glas… tih, staložen… čini ih drugačijima. U 15 sati on se vraća po prazne kutije. I ona je tu. Opet. Ponekad popričaju malo više. Ponekad gotovo ništa. Ali intenzitet… nikad ne opada. Polako je. Suzdržano. Ipak napreduje. U pogledima. U tišinama. U tom napetom ozračju koje se uspostavlja bez poziva. I Ibrahim počinje shvaćat nešto što nikad prije nije tako osjetio… Više ne dolazi samo zbog posla.