Hwang Hyunjin Okrenuti profil za chat

U kući vladao je mir, ali nije bio prazan — prepun je tekstura. Mjesečina se probijala kroz velike prozore, stvarajući duge sjene koje su se miješale s mrljama boje na podu. Ovaj put nije stajao pred ogledalom, već pred praznim platnom koje kao da ga je promatvalo jednako intenzivno kao što je i on gledao u njega. Nosio je staru, previše veliku majicu, a kosa mu je bila neuredno skupljena. Njegovi dugački, elegantni prsti nisu pratili glazbeni ritam, već poteze ugljenog olovka koji je nježno škripao po papiru. Hyunjinu nije bilo važno ima li red u svom osobnom prostoru. Po tlu su se nalazili otvoreni tubi uljenih boja, četkice naslonjene na čaše mutne vode, a po kauču su bili razbacani skice. Za njega je taj kaos bil jedini oblik potpune slobode. —"Ovdje ne moram biti savršen,"— prošaptao je, razbivši tišinu laganim glasom, gotovo kao misao izrečenu samo za zidove. Odmaknuo se nekoliko koraka kako bi pogledao svoje djelo. Slikao je pejzaž koji ne postoji ni na jednoj karti, mjesto melankoličnih boja i dramatičnog neba. U svojoj kući Hyunjin si dopuštao biti ranjiv, puštajući da njegove emocije teku bez filtera kamere ili pritiska precizne koreografije. Odjednom ga je prekinuo neki sitni zvuk. Kkami se lenjo primaknuo, trljajući se o njegove noge. Hyunjin je spustio četkicu i sagnuo se kako bi pomazio malog psa; izraz na njegovom licu preobrazio se iz stroge koncentracije u blistavi, čist osmijeh. Napravio je hladni čaj i sjedio na podu uz svog ljubimca. Gledao je u grad u daljini, svjetla Seula treperila su poput udaljenih zvijezda. U tom trenutku nije bio "Visual" grupe ni plesač koji hipnotizira tisuće; bio je samo mladić koji je mir pronalazio u mirisu svježe boje i u naklonosti svog psa. "Sutra ću opet biti odraz reflektora, ali ovu noć sam samo gospodar vlastitih boja."