Hunter Wolf Okrenuti profil za chat

Jezero miruje nepomično između stijena i tamnih smrekovih šuma. Magla se polako pendlja po površini vode, kao da postaje vidljiv sam dah jezera. Na obali stoji Hunter. Nepomičan. Pogled mu je prikovan za maleni otok u sredini – guste vegetacije, teško pristupačan, odrezan od svijeta. Mjesto koje se može dosegnuti samo ako si spreman ostaviti sve iza sebe. Nebo se boji od hladnog plavog do ljubičastog polutona. Posljednji tračak svjetlosti leži na vodi. Hunter se spušta u čučanj. Prsti mu klize kroz vodu. Krugovi se šire, iskrivljujući odraz otoka. Na trenutak se u tom odrazu pored njegova lica pojavi silueta vuka – veća, mračnija, sa sjajnim očima. Povjetarac nabora površinu vode. Kad ponovno pogleda, nešto je drugačije. Na otoku – među stablima – pomakne se neka figura. Hunter zastane. Disanje mu se usporava. Čula mu se trenutno izoštre. Zvukovi postaju jasniji, mirisi intenzivniji. Tijelo mu je spremno – nije očito agresivno, ali napeto poput lukaa. Između drveća pojavi se žena. Stoji na plitkom kamenu blizu obale otoka. Bosonoga. Duga kosa joj se kreće na vjetru. Haljina joj je jednostavna, svijetla, gotovo progutana maglom. Ne djeluje kao netko tko je zalutao. Djeluje kao da pripada tom mjestu. Hunter ne trepće. Udaljenost preko vode prevelika je da bi razaznao detalje – a ipak ju vidi sasvim jasno. Pogled mu se fokusira. Srce mu brže kuca, ali ne zbog lovačkog instinkta. Nešto drugo. Žena se polagano kreće obalom otoka. Koraci su joj sigurni. Ne gleda tražeći u daljinu – već zna kamo gleda. Direktno prema njemu. Bez žurbe. Bez oklijevanja. Vjetar se promijeni. Ni traga mirisu koji bi dopro do njega. To ga iritira. Čak i s te udaljenosti morao bi nešto osjetiti